Digitalni udžbenici mogu znatno smanjiti troškove tiska, papira, skladištenja i distribucije. Za razliku od tiskanih knjiga, elektronički materijali mogu se lakše ažurirati, što školama i nakladnicima omogućuje ispravljanje zastarjelih informacija bez potrebe za tiskanjem i distribucijom potpuno novih izdanja.
To je pitanje posebno važno u Srbiji, gdje se obitelji na početku svake školske godine mogu suočiti sa znatnim troškovima nabave udžbenika i drugih nastavnih materijala. Šira uporaba digitalnih sadržaja mogla bi smanjiti te izdatke i učiniti obrazovne sadržaje dostupnijima.
Tehnologija također pruža mogućnost da udžbenici postanu interaktivniji. Digitalni materijali mogu uključivati videozapise, animacije, audiosadržaje, interaktivne vježbe i dodatne izvore za učenje, čime bi nastava učenicima mogla postati zanimljivija.
Međutim, prijelaz na digitalno obrazovanje zahtijevao bi i ulaganja. Škole i učenici trebaju imati pristup pouzdanoj internetskoj vezi, računalima ili tabletima, dok je nastavnicima potrebna odgovarajuća obuka kako bi digitalne materijale mogli učinkovito koristiti. Postoji i zabrinutost zbog digitalnog jaza jer nemaju sve obitelji jednak pristup uređajima i tehnologiji. Potpuno napuštanje tiskanih udžbenika moglo bi stoga stvoriti dodatne nejednakosti ako digitalni pristup ne bude zajamčen svim učenicima.
Za Srbiju bi zato najpraktičnije rješenje mogao biti postupan prijelaz, umjesto potpunog ukidanja tiskanih materijala. Kombiniranje digitalnih udžbenika s tradicionalnim izvorima omogućilo bi školama da iskoriste niže troškove i prednosti tehnologije, a istodobno osiguraju da učenici kojima su potrebni tiskani materijali ne budu zapostavljeni.
Dok obrazovni sustavi diljem Europe sve više prihvaćaju digitalizaciju, pitanje za Srbiju više nije samo mogu li se udžbenici preseliti s papira na zaslone, nego kako organizirati taj prijelaz tako da bude financijski pristupačan, dostupan svima i da uistinu poboljša kvalitetu obrazovanja.
