Nekada je novi film ili televizijska serija iz bivše Jugoslavije mogao postati mnogo više od zabave. Mogao je prerasti u regionalni kulturni događaj. Likovi, fraze i scene lako su prelazili granice, dok su glumci bili prepoznatljivi od Ljubljane do Skoplja i od Sarajeva do Beograda. Danas takva zajednička kultura ekrana djeluje sve rjeđe.
To ne znači nužno da kinematografija Zapadnog Balkana odumire. Uspješnih produkcija još uvijek ima, a filmovi poput Montevidea i novijeg The Wedding (Svadba) pokazali su da će regionalna publika doći zbog domaće priče kada ona uspije privući njihovu pozornost. Ipak, u usporedbi s kulturnim utjecajem produkcija iz 1980-ih, 1990-ih, pa čak i početka 2000-ih, primjetan je osjećaj da je nešto izgubljeno.
Dio problema možda leži u tome što se publika jednostavno promijenila. Umjesto da čeka novu seriju na televiziji u točno određeno vrijeme, danas može birati između tisuća produkcija na Netflixu, HBO Maxu, Prime Videu i Disneyju+. Netflix je, primjerice, dostupan diljem regije i nudi golem katalog koji se može gledati kada god i gdje god gledatelj poželi. Zašto čekati do 20 sati na novu regionalnu seriju kada tinejdžer može otvoriti Netflix i odmah pronaći cijelu sezonu američke, britanske, korejske ili španjolske produkcije?
Problem postaje još vidljiviji kada se pogleda publika među tinejdžerima i predtinejdžerima. U regiji ima mnogo sadržaja za malu djecu, ali znatno manje domaće igrane produkcije namijenjene upravo gledateljima otprilike između 11 i 18 godina. Rezultat je da cijela generacija može odrastati poznajući likove iz globalnih streaming hitova mnogo bolje nego glumce, redatelje i priče koje nastaju svega nekoliko stotina kilometara dalje.
I možda se upravo ovdje nalazi najveći izazov za industriju: ne samo proizvoditi više sadržaja, nego stvarati sadržaj koji će mladima dati razlog da se zainteresiraju za vlastitu regiju. Ironija je u tome što regija i dalje dijeli ogroman kulturni i jezični prostor. Hrvatska serija može se razumjeti u Srbiji, dok srpski glumac može raditi u Bosni i Hercegovini. Slovenske i crnogorske produkcije mogu putovati mnogo lakše nego produkcije iz zemalja koje razdvajaju potpuno različiti jezici.
Streaming bi tu priliku zapravo mogao učiniti još većom. Regionalne produkcije već dopiru do publike izvan svojih matičnih zemalja putem globalnih platformi — Netflix, primjerice, trenutačno nudi hrvatske filmove poput Južine.
Tu je i pitanje talenata. Generacijama su gluma, režija i scenaristika bili prestižni karijerni putevi, a neka od najvećih imena regije postala su poznata gotovo svakom kućanstvu. Danas mladi glumci i filmaši imaju mnogo širi svijet prema kojem mogu usmjeriti svoje ambicije. Za neke krajnji cilj više nije postati najveći glumac u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Ljubljani, nego otići u London ili Los Angeles i pokušati ostvariti globalnu verziju američkog sna.
Promijenila se i sama televizija. Tradicionalni emiteri više nemaju istu kulturnu moć kakvu su nekada imali. Večernji obiteljski ritual zajedničkog gledanja istog programa uglavnom je nestao, a zamijenile su ga personalizirane streaming biblioteke i algoritmi.
Naravno, tu su financijske okolnosti, troškovi produkcije, problemi distribucije i pitanja autorskih prava. A nostalgija prošlost može učiniti boljom nego što je uistinu bila. Nije sve što je proizvedeno prije nekoliko desetljeća bilo remek-djelo, dok današnja publika ima daleko veći izbor nego bilo koja prethodna generacija.
Film i televizija nekada su pomagali stvoriti osjećaj kulturne povezanosti preko granica koji je politika često teško uspijevala održati. Danas bi mogli ponovno učiniti nešto slično — samo što publika ovaj put ne čeka da joj jedan televizijski kanal kaže što treba gledati.
