Nekada je novi film ili televizijska serija iz bivše Jugoslavije mogao postati mnogo više od zabave. Mogao je prerasti u regionalni kulturni događaj. Likovi, fraze i scene lako su prelazili granice, dok su glumci bili prepoznatljivi od Ljubljane do Skoplja i od Sarajeva do Beograda. Danas takva zajednička ekranska kultura djeluje sve rjeđe.
To ne mora nužno da znači da kinematografija Zapadnog Balkana umire. Uspješnih produkcija i dalje ima, a filmovi poput Montevidea i novijeg The Wedding (Svadba) pokazali su da će regionalna publika doći zbog domaće priče kada ona uspije da privuče njihovu pažnju. Ipak, u poređenju s kulturnim uticajem produkcija iz 1980-ih, 1990-ih, pa čak i početka 2000-ih, primjetan je osjećaj da je nešto izgubljeno.
Dio problema možda leži u tome što se publika jednostavno promijenila. Umjesto da čeka novu seriju na televiziji u tačno određeno vrijeme, danas može da bira između hiljada produkcija na Netflixu, HBO Maxu, Prime Videu i Disneyju+. Netflix je, na primjer, dostupan širom regiona i nudi ogroman katalog koji se može gledati kada god i gdje god publika poželi. Zašto čekati do 20 sati na novu regionalnu seriju kada tinejdžer može otvoriti Netflix i odmah pronaći cijelu sezonu američke, britanske, korejske ili španske produkcije?
Problem postaje još vidljiviji kada se pogledaju tinejdžeri i djeca predtinejdžerskog uzrasta. U regionu ima mnogo sadržaja za malu djecu, ali znatno manje domaće igrane produkcije namijenjene upravo publici otprilike između 11 i 18 godina. Rezultat je da cijela generacija može odrastati poznajući likove iz globalnih streaming hitova mnogo bolje nego glumce, reditelje i priče koje nastaju svega nekoliko stotina kilometara dalje.
I možda se upravo tu nalazi najveći izazov za industriju: ne samo proizvoditi više sadržaja, već stvarati sadržaj koji će mladima dati razlog da se zainteresuju za sopstveni region. Ironija je u tome što region i dalje dijeli ogroman kulturni i jezički prostor. Hrvatska serija može se razumjeti u Srbiji, dok srpski glumac može raditi u Bosni i Hercegovini. Slovenačke i crnogorske produkcije mogu mnogo lakše putovati nego produkcije iz zemalja koje razdvajaju potpuno različiti jezici.
Streaming bi tu priliku zapravo mogao učiniti još većom. Regionalne produkcije već dolaze do publike izvan svojih matičnih zemalja putem globalnih platformi — Netflix, na primjer, trenutno nudi hrvatske filmove poput Južine.
Tu je i pitanje talenata. Generacijama su gluma, režija i scenaristika bili prestižni karijerni putevi, a neka od najvećih imena regiona postala su poznata gotovo svakom domaćinstvu. Danas mladi glumci i filmski autori imaju mnogo širi svijet prema kojem mogu gledati. Za neke krajnja ambicija više nije da postanu najveći glumci u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu ili Ljubljani, već da stignu do Londona ili Los Anđelesa i pokušaju da ostvare globalnu verziju američkog sna.
Promijenila se i sama televizija. Tradicionalni emiteri više nemaju istu kulturnu moć kakvu su nekada imali. Večernji porodični ritual zajedničkog gledanja istog programa uglavnom je nestao, a zamijenili su ga personalizovane streaming biblioteke i algoritmi.
Naravno, tu su finansijske okolnosti, troškovi produkcije, problemi distribucije i pitanja autorskih prava. A nostalgija prošlost može učiniti boljom nego što je zaista bila. Nije sve što je proizvedeno prije nekoliko decenija bilo remek-djelo, dok današnja publika ima daleko veći izbor nego bilo koja prethodna generacija.
Film i televizija nekada su pomagali u stvaranju osjećaja kulturne povezanosti preko granica koji je politika često teško uspijevala da održi. Danas bi mogli ponovo da učine nešto slično — samo što publika ovaj put ne čeka da joj jedan televizijski kanal kaže šta treba da gleda.
