Početak školske godine sve više postaje sezona kupovine, a ne samo povratak u učionicu. Nove sveske, pernice, ruksaci, odjeća, patike i bezbroj drugih stvari pune spiskove za kupovinu, dok društvene mreže i reklame neprestano stvaraju utisak da djeci svakog septembra treba nešto novo, bolje ili skuplje. Ali treba li djetetu zaista drugačija olovka za svaku priliku ili bi jedna olovka, jedna hemijska, gumica i osnovni pribor bili sasvim dovoljni?
Za roditelje, međutim, pitanje rijetko ostaje tako jednostavno. Kupovina školskog pribora može donijeti sasvim drugačiju vrstu pritiska: ne samo Šta mom djetetu treba?, već i Da li će to biti dovoljno dobro? Dijete može imati potpuno ispravne patike ili ruksak, ali ako njegovi školski drugovi nose određeni brend, nešto jeftinije odjednom može postati izvor nelagode ili čak ismijavanja. Isto se može desiti sa odjećom, telefonima, modnim dodacima i drugim stvarima koje imaju malo veze sa obrazovanjem, ali mogu postati iznenađujuće važne u društvenom svijetu djeteta.
To otvara pitanje da li bi škole trebalo da podstiču određeni minimalni standard. Može li se očekivati da svako dijete ima osnovnu opremu potrebnu za ravnopravno učestvovanje, a da se učionica ne pretvori u takmičenje u tome ko ima najskuplji ili najimpresivniji pribor? Istovremeno, teško je propisivati šta porodice kupuju svojoj djeci. Imati više od minimuma samo po sebi nije problem i dijete ne bi trebalo da se osjeća krivim samo zato što njegovi roditelji mogu priuštiti nešto dodatno.
Uniforme se često predstavljaju kao jedno od mogućih rješenja. Ako svi nose istu odjeću, vidljive ekonomske razlike postaju manje očigledne, barem tokom nastave. Ali uniforme te razlike ne mogu potpuno ukloniti. Djeca će i dalje primijetiti čije su cipele, ruksak, telefon ili odjeća za vikend skuplji. Još važnije, možda pravi cilj ne bi trebalo da bude da sva djeca izgledaju isto, već da nauče da materijalne stvari ne bi trebalo da određuju nečiju vrijednost.
Ista odgovornost zato pripada roditeljima, nastavnicima i samoj djeci. Roditelji ne bi trebalo svakoj kupovini da pristupaju sa strahom da će pogrešan brend njihovo dijete učiniti nepopularnim, dok djeca postepeno treba da nauče da prijateljstvo i prihvatanje ne bi trebalo da zavise od toga šta neko nosi ili ima sa sobom. Škole mogu pomoći stvaranjem okruženja u kojem se razlike prihvataju, ali ne postaju razlog za isključivanje ili ismijavanje.
Na kraju, povratak u školu ne mora biti sezona u kojoj je najvažnije imati najnoviju, najveću ili najskuplju verziju svega. Školska torba puna nepotrebnih stvari ne može od djeteta napraviti boljeg učenika, kao što ni brendirane patike ne mogu nekoga učiniti boljim prijateljem. Možda pravi izazov nije u tome da pronađemo način da svako dijete ima iste stvari, već da ih naučimo da različite stvari koje posjeduju ne čine ljude različitima po vrijednosti.
