Početak školske godine sve više postaje sezona kupovanja, a ne samo povratak u učionicu. Nove bilježnice, pernice, ruksaci, odjeća, tenisice i bezbroj drugih stvari pune popise za kupnju, dok društvene mreže i oglašavanje neprestano stvaraju dojam da djeci svakog rujna treba nešto novo, bolje ili skuplje. No treba li djetetu doista drugačija olovka za svaku priliku ili bi jedna olovka, jedna kemijska, gumica i osnovni pribor bili sasvim dovoljni?
Za roditelje, međutim, pitanje rijetko ostaje tako jednostavno. Kupnja školskog pribora može donijeti sasvim drukčiju vrstu pritiska: ne samo Što treba mom djetetu?, nego i Hoće li to biti dovoljno dobro? Dijete može imati potpuno ispravne tenisice ili ruksak, ali ako njegovi školski kolege nose određeni brend, nešto jeftinije odjednom može postati izvor nelagode ili čak ismijavanja. Isto se može dogoditi s odjećom, telefonima, modnim dodacima i drugim stvarima koje imaju malo veze s obrazovanjem, ali mogu postati iznenađujuće važne u društvenom svijetu djeteta.
To otvara pitanje trebaju li škole poticati određeni minimalni standard. Može li se očekivati da svako dijete ima osnovnu opremu potrebnu za ravnopravno sudjelovanje, a da se učionica ne pretvori u natjecanje u tome tko ima najskuplji ili najdojmljiviji pribor? Istodobno, teško je propisivati što obitelji kupuju svojoj djeci. Imati više od minimuma samo po sebi nije problem i dijete ne bi trebalo osjećati krivnju samo zato što mu roditelji mogu priuštiti nešto dodatno.
Uniforme se često predstavljaju kao jedno od mogućih rješenja. Ako svi nose istu odjeću, vidljive ekonomske razlike postaju manje očite, barem tijekom nastave. Ali uniforme te razlike ne mogu potpuno ukloniti. Djeca će i dalje primijetiti čije su cipele, ruksak, telefon ili odjeća za vikend skuplji. Što je još važnije, možda pravi cilj ne bi trebao biti da sva djeca izgledaju isto, nego da nauče kako materijalne stvari ne bi trebale određivati nečiju vrijednost.
Ista odgovornost stoga pripada roditeljima, nastavnicima i samoj djeci. Roditelji ne bi trebali svakoj kupnji pristupati sa strahom da će pogrešan brend njihovo dijete učiniti nepopularnim, dok djeca postupno trebaju naučiti da prijateljstvo i prihvaćanje ne bi trebali ovisiti o tome što netko nosi ili ima sa sobom. Škole mogu pomoći stvaranjem okruženja u kojem se razlike prihvaćaju, ali ne postaju razlog za isključivanje ili ismijavanje.
Na kraju, povratak u školu ne mora biti vrijeme u kojem je najvažnije imati najnoviju, najveću ili najskuplju verziju svega. Školska torba puna nepotrebnih stvari ne može od djeteta napraviti boljeg učenika, kao što ni tenisice poznatog brenda ne mogu nekoga učiniti boljim prijateljem. Možda pravi izazov nije pronaći način da svako dijete ima iste stvari, nego ih naučiti da različite stvari koje posjeduju ne znače da ljudi vrijede različito.
