Iako kampanja nije bila posebno usmjerena na sportistkinje, izrazito seksualizovan prikaz Sweeney podstakao je žene na društvenim mrežama da se suprotstave kulturi u kojoj se žene prečesto prvo procjenjuju prema izgledu, a tek onda prema svojim dostignućima.
Sportistkinje sve češće koriste društvene mreže kako bi pokazale za šta su njihova tijela zaista sposobna, objavljujući snimke iz boksa, rvanja, bodibildinga, atletike, triatlona, maratonskog trčanja i drugih fizički zahtjevnih sportova koji se tradicionalno povezuju s muškarcima. Njihova poruka je jednostavna: žensko tijelo ne treba prvenstveno procjenjivati prema tome kako izgleda, već prema onome što može da postigne. Sportistkinje se godinama suočavaju s komentarima o svojoj težini, mišićima, kosi, koži i odjeći, dok se o njihovim muškim kolegama mnogo češće govori kroz njihove nastupe i rezultate.
Ovo pitanje posebno je važno među mlađim djevojčicama. Istraživanja su više puta pokazala da zabrinutost zbog slike o sopstvenom tijelu može biti jedan od glavnih razloga zbog kojih djevojčice tokom adolescencije odustaju od sporta. Prema organizaciji Women in Sport, 64% djevojčica uzrasta od 7 do 16 godina kaže da je zabrinuto zbog svog tijela, dok je slika o sopstvenom tijelu među faktorima koji mogu doprinijeti tome da djevojčice postaju manje fizički aktivne kako odrastaju. Pritisak nije ograničen na vrhunske sportistkinje: djevojčice mogu steći osjećaj da su previše mršave, previše mišićave, prekrupne ili jednostavno nedovoljno ženstvene da bi se bavile određenim sportovima.
To je dovelo do sve snažnijeg pokreta među sportistkinjama koje žele da ponovo preuzmu kontrolu nad razgovorom o svojim tijelima. Umjesto da skrivaju mišiće ili se izvinjavaju zbog fizičkih promjena koje dolaze s treningom, žene sve češće samu snagu predstavljaju kao nešto što treba slaviti.
Ta poruka posebno je snažna u sportovima kao što su boks, rvanje i bodibilding, gdje su se takmičarke kroz istoriju morale suočavati sa stereotipima da njihovo tijelo ili izgled na neki način nijesu spojivi sa ženstvenošću.
Rasprava otvara i pitanje ko ima pravo da govori o ženama u sportu. Neki kritičari kampanje sa Sweeney tvrdili su da ona, kao glumica, a ne sportistkinja, ne bi trebalo da bude predstavljena kao glas koji zastupa žene u sportu. Drugi ističu da problem prevazilazi jednu poznatu ličnost ili jednu reklamu: pravi problem je kultura u kojoj ženska tijela i dalje služe kao marketinško sredstvo, dok se sportistkinje istovremeno nastavljaju boriti da se njihova dostignuća shvataju jednako ozbiljno kao dostignuća muškaraca.
Za žene u sportu ravnopravnost znači više od samog prava da se takmiče. Ona znači da sportistkinje dobijaju jednaku pažnju zbog svojih rezultata, medalja, rekorda i nastupa, bez pretvaranja njihovog izgleda u dodatno mjerilo uspjeha. To znači i stvaranje više prilika za djevojčice da se uključe u sportove koji se i dalje često smatraju „muškim“, kao i da medalja koju osvoji žena donosi isto priznanje i poštovanje kao medalja koju osvoji muškarac.
Za Zapadni Balkan ova rasprava ima dodatni značaj. Region se i dalje suočava s duboko ukorijenjenim rodnim stereotipima i nejednakostima koji su oblikovali način na koji se žene doživljavaju u javnom životu, obrazovanju, nauci, biznisu i sportu. Ako jedna kampanja može izazvati tako snažnu reakciju u društvima u kojima je rodna ravnopravnost već decenijama u središtu javne rasprave, postavlja se pitanje šta treba očekivati u regionu koji još radi na rušenju mnogih istih stereotipa.
Odgovor ne bi trebalo da bude odustajanje, već još veća odlučnost. Širom Zapadnog Balkana žene sve snažnije ostavljaju trag u sportu, nauci, biznisu i drugim oblastima u kojima su tradicionalno dominirali muškarci, a taj napredak ne bi smio biti ugrožen povratkom na ideju da je izgled žene važniji od njenih dostignuća.
