Iako kampanja nije bila posebno usmjerena na sportistkinje, izrazito seksualiziran prikaz Sweeney podstakao je žene na društvenim mrežama da se suprotstave kulturi u kojoj se žene prečesto prvo procjenjuju prema izgledu, a tek onda prema svojim dostignućima.
Sportistkinje sve češće koriste društvene mreže kako bi pokazale za šta su njihova tijela zaista sposobna, objavljujući snimke iz boksa, hrvanja, bodybuildinga, atletike, triatlona, maratona i drugih fizički zahtjevnih sportova koji se tradicionalno povezuju s muškarcima. Njihova poruka je jednostavna: žensko tijelo ne treba prvenstveno procjenjivati prema tome kako izgleda, već prema onome što može postići. Sportistkinje se godinama suočavaju s komentarima o svojoj težini, mišićima, kosi, koži i odjeći, dok se o njihovim muškim kolegama daleko češće govori kroz nastupe i rezultate.
Ovo pitanje posebno je važno među mlađim djevojčicama. Istraživanja su više puta pokazala da zabrinutost zbog vlastitog izgleda može biti jedan od glavnih razloga zbog kojih djevojčice tokom adolescencije odustaju od sporta. Prema organizaciji Women in Sport, 64% djevojčica uzrasta od 7 do 16 godina kaže da ima nedoumice i zabrinutost u vezi sa svojim tijelom, dok je slika o vlastitom tijelu među faktorima koji mogu doprinijeti tome da djevojčice s odrastanjem postaju manje fizički aktivne. Pritisak nije ograničen samo na vrhunske sportistkinje: djevojčice mogu steći osjećaj da su previše mršave, previše mišićave, prekrupne ili jednostavno nedovoljno ženstvene da bi se bavile određenim sportovima.
Zbog toga među sportistkinjama raste pokret koji želi promijeniti način na koji se govori o njihovim tijelima. Umjesto da skrivaju mišiće ili da se izvinjavaju zbog fizičkih promjena koje dolaze s treningom, žene sve češće samu snagu predstavljaju kao nešto što treba slaviti.
Ta poruka posebno je snažna u sportovima poput boksa, hrvanja i bodybuildinga, gdje su se takmičarke kroz historiju morale suočavati sa stereotipima da njihovo tijelo ili izgled na neki način nisu spojivi sa ženstvenošću.
Rasprava otvara i pitanje ko ima pravo govoriti o ženama u sportu. Neki kritičari kampanje sa Sweeney tvrdili su da ona, kao glumica, a ne sportistkinja, ne bi trebala biti predstavljena kao glas koji predstavlja žene u sportu. Drugi ističu da problem prevazilazi jednu poznatu osobu ili jednu reklamu: suštinski problem je kultura u kojoj žensko tijelo i dalje ostaje marketinško sredstvo, dok se sportistkinje istovremeno nastavljaju boriti da se njihova dostignuća shvataju jednako ozbiljno kao dostignuća muškaraca.
Za žene u sportu jednakost znači mnogo više od samog prava da se takmiče. Ona podrazumijeva da sportistkinje dobijaju jednaku pažnju zbog rezultata, medalja, rekorda i nastupa, a da njihov izgled ne postaje dodatno mjerilo uspjeha. To znači i stvaranje više prilika za djevojčice da se uključe u sportove koji se i dalje često smatraju “muškim”, kao i osiguravanje da medalja koju osvoji žena donosi isto priznanje i poštovanje kao medalja koju osvoji muškarac.
Za Zapadni Balkan ova rasprava ima dodatni značaj. Region se i dalje suočava s duboko ukorijenjenim rodnim stereotipima i nejednakostima koji su oblikovali način na koji se žene doživljavaju u javnom životu, obrazovanju, nauci, biznisu i sportu. Ako jedna kampanja može izazvati tako snažnu reakciju u društvima u kojima je rodna ravnopravnost već decenijama u središtu javne rasprave, postavlja se pitanje šta se može očekivati u regionu koji još radi na rušenju mnogih istih stereotipa.
Odgovor ne bi trebao biti odustajanje, već još veća odlučnost. Širom Zapadnog Balkana žene sve snažnije ostavljaju trag u sportu, nauci, biznisu i drugim oblastima u kojima su tradicionalno dominirali muškarci, a taj napredak ne bi smio biti ugrožen povratkom na ideju da je izgled žene važniji od njenih dostignuća.
