Iako kampanja nije bila posebno usmjerena na sportašice, izrazito seksualiziran prikaz Sweeney potaknuo je žene na društvenim mrežama da se suprotstave kulturi u kojoj ih se prečesto prvo prosuđuje prema izgledu, a tek potom prema njihovim postignućima.
Sportašice sve češće koriste društvene mreže kako bi pokazale za što su njihova tijela doista sposobna, objavljujući snimke iz boksa, hrvanja, bodybuildinga, atletike, triatlona, maratonskog trčanja i drugih fizički zahtjevnih sportova koji se tradicionalno povezuju s muškarcima. Njihova je poruka jednostavna: žensko tijelo ne bi se trebalo prvenstveno procjenjivati prema tome kako izgleda, nego prema onome što može postići. Sportašice se godinama suočavaju s komentarima o svojoj težini, mišićima, kosi, koži i odjeći, dok se o njihovim muškim kolegama mnogo češće govori kroz njihove nastupe i rezultate.
Ovo je pitanje posebno važno među mlađim djevojkama. Istraživanja su u više navrata pokazala da zabrinutost zbog vlastitog izgleda može biti jedan od glavnih razloga zbog kojih djevojke tijekom adolescencije odustaju od sporta. Prema organizaciji Women in Sport, 64% djevojaka u dobi od 7 do 16 godina kaže da je zabrinuto zbog svojeg tijela, dok je slika o vlastitom tijelu među čimbenicima koji mogu pridonijeti tome da djevojke s odrastanjem postanu manje fizički aktivne. Pritisak nije ograničen na vrhunske sportašice: djevojke se može navesti na osjećaj da su premršave, previše mišićave, prekrupne ili jednostavno nedovoljno ženstvene za bavljenje određenim sportovima.
To je dovelo do sve snažnijeg pokreta među sportašicama koje žele ponovno preuzeti kontrolu nad razgovorom o svojim tijelima. Umjesto da skrivaju mišiće ili se ispričavaju zbog fizičkih promjena koje dolaze s treniranjem, žene sve češće samu snagu predstavljaju kao nešto što vrijedi slaviti.
Ta je poruka posebno snažna u sportovima poput boksa, hrvanja i bodybuildinga, u kojima su se natjecateljice kroz povijest morale nositi sa stereotipima da njihovo tijelo ili izgled na neki način nisu spojivi sa ženstvenošću.
Rasprava otvara i pitanje tko ima pravo govoriti o ženama u sportu. Neki kritičari kampanje sa Sweeney tvrdili su da ona, kao glumica, a ne sportašica, ne bi trebala biti predstavljena kao glas koji zastupa žene u sportu. Drugi upozoravaju da problem nadilazi jednu slavnu osobu ili jednu reklamu: pravi je problem kultura u kojoj ženska tijela i dalje služe kao marketinški alat, dok se sportašice istodobno nastavljaju boriti da se njihova postignuća shvaćaju jednako ozbiljno kao postignuća muškaraca.
Za žene u sportu ravnopravnost znači više od pukog dopuštanja ženama da se natječu. Ona znači da sportašice dobivaju jednaku pozornost zbog svojih rezultata, medalja, rekorda i nastupa, bez pretvaranja njihova izgleda u dodatno mjerilo uspjeha. To također znači stvaranje više prilika za djevojke da se uključe u sportove koji se još uvijek često smatraju “muškima” te osiguravanje da medalja koju osvoji žena donosi jednako priznanje i poštovanje kao medalja koju osvoji muškarac.
Za Zapadni Balkan ova rasprava ima dodatno značenje. Regija se i dalje suočava s duboko ukorijenjenim rodnim stereotipima i nejednakostima koji su oblikovali način na koji se žene doživljavaju u javnom životu, obrazovanju, znanosti, poslovnom svijetu i sportu. Ako jedna kampanja može izazvati tako snažnu reakciju u društvima u kojima je rodna ravnopravnost desetljećima u središtu javne rasprave, postavlja se pitanje što se može očekivati u regiji koja još uvijek radi na uklanjanju mnogih istih stereotipa.
Odgovor ne bi trebao biti odustajanje, nego još veća odlučnost. Diljem Zapadnog Balkana žene sve snažnije ostavljaju trag u sportu, znanosti, poslovnom svijetu i drugim područjima u kojima su tradicionalno dominirali muškarci, a taj napredak ne bi smio biti ugrožen povratkom na ideju da je izgled žene važniji od njezinih postignuća.
