Koliko osobu u koju izrastemo određuju obitelj u kojoj smo rođeni, okruženje u kojem odrastamo i vrijednosti kojima nas uče? A koliko proizlazi iz naše osobnosti, iskustava i odluka? To pitanje već generacijama zaokuplja psihologe, znanstvenike i obične ljude, a teško je očekivati da na njega postoji jednostavan odgovor koji vrijedi za svakoga.
Na zapadnom Balkanu, gdje obiteljske veze, odgoj i očekivanja zajednice često imaju važnu ulogu u oblikovanju identiteta, ljudi nerijetko promatraju nečije ponašanje i pitaju se kako je ta osoba postala ono što jest. Neka djeca odrastaju u teškim okolnostima, ostanu bez roditelja ili žive u nestabilnim obiteljskim prilikama, a ipak izrastu u suosjećajne odrasle osobe koje grade odnose pune ljubavi i vlastitoj djeci pružaju siguran dom i podršku. Drugi odrastaju okruženi ljubavlju, stabilnošću i dobrim uzorima, ali poslije donose odluke koje se čine potpuno suprotnima vrijednostima kojima su poučavani. Takva različita iskustva dovode u pitanje pretpostavku da djetinjstvo neizbježno određuje nečiju budućnost.
Istina je da su važni i nasljeđe i okolina, ali nijedno ne djeluje neovisno o drugome. Genetika, temperament i urođene osobine ličnosti isprepliću se s roditeljskim odgojem, obrazovanjem, kulturom, prijateljstvima i širim društvenim okolnostima. Danas dodatno snažan utjecaj imaju društvene mreže, koje mlade upoznaju s novim načinima života, vrijednostima i očekivanjima daleko izvan njihova neposrednog okruženja. Neki lakše podliježu pritisku vršnjaka i potrebi za odobravanjem drugih, dok su drugi spremniji preispitivati ono što vide i samostalno donositi odluke. Čak i unutar iste obitelji braća i sestre mogu vrlo različito reagirati na slične okolnosti jer imaju različite osobnosti, iskustva i odnose s roditeljima.
Kako djeca prolaze kroz adolescenciju i ulaze u ranu odraslu dob, sve više počinju oblikovati vlastiti identitet izvan obiteljskog okruženja. Biraju prijatelje, razvijaju vlastita mišljenja, preispituju naslijeđena uvjerenja i odlučuju koje vrijednosti žele zadržati. Rane dvadesete godine mogu biti važno razdoblje oblikovanja identiteta, no osobni razvoj tu ne prestaje. Ljudi se nastavljaju mijenjati kroz odnose, odgovornosti, neuspjehe i nova iskustva. Temelji postavljeni u djetinjstvu mogu imati snažan utjecaj, ali ne moraju odrediti kakva će osoba netko postati.
Možda je najvažnije razlikovati razumijevanje nečijeg podrijetla od pretpostavke da ono određuje kakva je osoba. Teško djetinjstvo ne znači automatski da će netko postati nesretna odrasla osoba ili osoba koja nanosi štetu drugima, kao što ni dom pun ljubavi ne jamči da će dijete donositi dobre odluke. Odgoj nam daje polazište, ali ne i unaprijed napisan scenarij cijelog života. Premda okolnosti oblikuju mogućnosti koje nam se pružaju i utječu na naše izbore, zadržavamo određenu slobodu odlučivanja o tome kako ćemo se odnositi prema drugima, kakve ćemo odnose graditi i koje ćemo obrasce ponašanja odlučiti prekinuti.
U konačnici, rasprava o nasljeđu i odgoju možda nije toliko pitanje koji je čimbenik važniji koliko nastojanje da razumijemo kako oni djeluju zajedno. Ne biramo obitelj u kojoj ćemo se roditi, okolnosti svojih najranijih godina ni svaki utjecaj koji će se pojaviti u našem životu. No kako sazrijevamo, dobivamo sve više prilika za promišljanje, učenje i preuzimanje odgovornosti za vlastite postupke. Možemo naslijediti određene osobine i ponijeti pouke iz odrastanja, ali nismo tek zbroj svojih roditelja, djetinjstva i okoline. Naši korijeni pomažu objasniti tko smo, ali ne moraju odrediti tko ćemo postati.
