Koliki dio osobe u koju izrastemo određuju porodica u kojoj smo rođeni, sredina u kojoj odrastamo i vrijednosti kojima nas uče? A koliko toga proizlazi iz naše ličnosti, iskustava i odluka? Ovo pitanje već generacijama zaokuplja psihologe, istraživače i obične ljude, a teško je očekivati da na njega postoji jednostavan odgovor koji vrijedi za sve.
Na Zapadnom Balkanu, gdje porodične veze, odgoj i očekivanja zajednice često imaju važnu ulogu u oblikovanju identiteta, ljudi nerijetko posmatraju nečije ponašanje i pitaju se kako je ta osoba postala ono što jeste. Neka djeca odrastaju u teškim okolnostima, ostanu bez roditelja ili žive u nestabilnim porodičnim prilikama, a ipak izrastu u suosjećajne odrasle ljude koji grade odnose ispunjene ljubavlju i svojoj djeci pružaju siguran dom i podršku. Drugi odrastaju okruženi ljubavlju, stabilnošću i dobrim uzorima, ali donose odluke koje djeluju potpuno suprotno vrijednostima kojima su učeni. Takva različita iskustva dovode u pitanje pretpostavku da djetinjstvo neizbježno određuje čovjekovu budućnost.
Istina je da su važni i naslijeđe i okruženje, ali nijedno ne djeluje nezavisno od drugog. Genetika, temperament i urođene osobine ličnosti prepliću se s roditeljskim odgojem, obrazovanjem, kulturom, prijateljstvima i širim društvenim okolnostima. Danas su tu i društvene mreže kao još jedan snažan utjecaj, jer mladima otvaraju pogled na nove načine života, vrijednosti i očekivanja daleko izvan njihove neposredne sredine. Neki lakše podliježu pritisku vršnjaka i potrebi za tuđim odobravanjem, dok su drugi spremniji da preispituju ono što vide i samostalno donose odluke. Čak i unutar iste porodice braća i sestre mogu sasvim različito reagovati na slične okolnosti, jer imaju različite ličnosti, iskustva i odnose s roditeljima.
Kako djeca prolaze kroz adolescenciju i ulaze u ranu odraslu dob, sve više počinju graditi vlastiti identitet izvan porodičnog okruženja. Biraju prijatelje, oblikuju vlastita mišljenja, preispituju naslijeđena uvjerenja i odlučuju koje vrijednosti žele zadržati u svom životu. Rane dvadesete godine mogu biti posebno važno razdoblje za formiranje identiteta, ali lični razvoj time ne završava. Ljudi se nastavljaju mijenjati kroz odnose, odgovornosti, neuspjehe i nova iskustva. Temelji postavljeni u djetinjstvu mogu imati snažan utjecaj, ali ne moraju određivati kakva će osoba neko postati.
Možda je najvažnije razlikovati razumijevanje nečijeg porijekla od pretpostavke da to porijeklo određuje kakva je osoba. Teško djetinjstvo ne znači automatski da će neko izrasti u nesretnu osobu ili osobu koja nanosi štetu drugima, baš kao što ni odrastanje u domu punom ljubavi ne garantuje da će dijete donositi dobre odluke. Odgoj nam daje polaznu tačku, ali ne i unaprijed napisan scenarij cijelog života. Iako okolnosti oblikuju prilike koje nam se pružaju i utječu na naše izbore, zadržavamo određenu slobodu da odlučimo kako ćemo se odnositi prema drugima, kakve ćemo odnose graditi i koje ćemo obrasce ponašanja prekinuti.
Na kraju, rasprava o naslijeđu i odgoju možda nije toliko pitanje koji je utjecaj važniji koliko pokušaj da razumijemo kako oni djeluju zajedno. Ne biramo porodicu u kojoj ćemo se roditi, okolnosti svojih najranijih godina niti svaki utjecaj koji će se pojaviti u našem životu. Ali kako sazrijevamo, dobijamo više prilika da razmišljamo, učimo i preuzimamo odgovornost za vlastite postupke. Možemo naslijediti određene osobine i ponijeti pouke iz odrastanja, ali nismo samo zbir svojih roditelja, djetinjstva i okruženja. Naši korijeni pomažu da razumijemo ko smo, ali ne moraju određivati ko ćemo postati.
