BDP po satu rada u Albaniji procijenjen je na 18,7 međunarodnih dolara u 2025. godini, što predstavlja pad od 4,1% u odnosu na 2024. Taj iznos je i znatno ispod globalnog prosjeka od 23,3 dolara po satu, prema procjenama ILO-a.
Albanija zaostaje za svim ostalim ekonomijama Zapadnog Balkana za koje postoje uporedivi podaci. Bosna i Hercegovina zabilježila je 26,3 dolara po satu, slijede Srbija sa 29,8, Crna Gora sa 31,1 i Sjeverna Makedonija sa 34 dolara. ILO ne objavljuje uporedive podatke za Kosovo*.
Produktivnost rada mjeri vrijednost proizvedenih dobara i usluga u odnosu na vrijeme koje radnici utroše na njihovu proizvodnju. Na nju utiču faktori poput tehnologije i automatizacije, investicija, inovacija, obrazovanja i vještina radne snage, ali i struktura ekonomije i sektori koji čine najveći dio proizvodnje.
Relativno niski troškovi rada i visok nivo neformalne ekonomije u Albaniji tradicionalno su kompanijama pružali ograničene podsticaje da ulažu u automatizaciju i tehnologije koje povećavaju produktivnost. Kada rad ostaje relativno jeftin, kompanije imaju manje razloga da ljudski rad zamijene ili dopune mašinama i tehnologijom.
Struktura ekonomije zemlje još je jedan važan faktor. Postepeni pad značaja radno intenzivnih industrija, poput proizvodnje odjeće, mogao bi otvoriti mogućnost za prelazak ka sektorima koji mogu stvarati veću ekonomsku vrijednost po satu rada.
Razlika u produktivnosti posebno je važna jer su zarade u Albaniji posljednjih godina porasle. Viši troškovi rada mogli bi s vremenom podstaći kompanije da više ulažu u tehnologiju, vještine i efikasniju proizvodnju kako bi zadržale konkurentnost.
Na globalnom nivou razlika u produktivnosti još je izraženija. Irska je zabilježila najveći BDP po satu rada od 164,7 dolara, a slijedi Luksemburg sa 159,5 dolara. Ovi podaci takođe pokazuju važnost ekonomske strukture, jer visokoproduktivne ekonomije uglavnom imaju veću koncentraciju industrija i usluga visoke dodate vrijednosti.
Za Albaniju će povećanje produktivnosti biti ključno ne samo za konkurentnost kompanija, već i za podizanje životnog standarda i održiv rast zarada. Bez snažnijeg rasta produktivnosti, viši troškovi rada mogli bi s vremenom dodatno opteretiti kompanije i ograničiti tempo rasta realnih prihoda.
