Žena uđe u prostoriju. Prije nego što iko čuje šta ima da kaže, šta zna ili šta je postigla, velika je vjerovatnoća da je neko već primijetio kako izgleda. Je li lijepa? Je li privlačna? Kakva joj je kosa? Ima li previše šminke? Jesu li joj nokti sređeni? Ko je dizajnirao odjeću koju nosi? I nekako, tek poslije svega toga dolazimo do važnijeg pitanja: Koliko je dobra u onome što radi?
Ovo nije stvar jedne zemlje, jedne generacije ili jednog određenog tipa društva. Bilo da je žena diplomatkinja, doktorica, advokatica, novinarka, naučnica, sportistkinja ili poslovna rukovoditeljka, njen izgled može postati dio razgovora na način na koji se to kod muškaraca rijetko dešava. Muškarac može ući na važan sastanak i jednostavno biti procijenjen na osnovu onoga što govori i radi. Žena može uraditi potpuno isto, a da ljudi ipak prvo raspravljaju o njenoj kosi, težini, odjeći ili šminki, pa tek onda o njenim profesionalnim sposobnostima.
I nema ničeg lošeg u tome da žene vode računa o svom izgledu. Nema ničeg lošeg u šminki, lijepoj odjeći, manikiru, visokim potpeticama, kratkoj kosi, dugoj kosi ili bilo kojem drugom načinu predstavljanja sebe. Problem nije ljepota. Problem je pretpostavka da ljepota treba da bude prvo što primijetimo kod žene i, ponekad, najzanimljivije što o njoj možemo da kažemo.
Izgled žene je, na kraju krajeva, njena stvar. Ljepota je subjektivna i ne postoji univerzalni standard prema kojem se nečija vrijednost ili privlačnost mogu mjeriti. Što je još važnije, ništa od toga ne govori nam da li je ona inteligentna, sposobna, ljubazna, ambiciozna, duhovita, kreativna, disciplinovana ili dobra u svom poslu.
Dvostruki standard postaje još očigledniji kada žene uđu u oblasti koje se tradicionalno povezuju s muškarcima. Žena koja prati fudbal još se ponekad doživljava kao neobična kombinacija: ako previše zna o igri, ljudi pretpostavljaju da mora biti „muškarača“. Od žene koja radi kao mehaničarka očekuje se da izgleda na određen način, kao da su popravljanje motora i crveni lak za nokte na neki način međusobno nespojivi. Ali zašto bi bili?
Dvadeset prvi vijek već je pokazao koliko su mnoge od tih pretpostavki zastarjele. Žene su sve prisutnije u nauci, tehnologiji, inženjerstvu i matematici, kao i u politici, biznisu, medicini, pravu i bezbrojnim drugim oblastima. Osnivaju kompanije, sprovode istraživanja, vode institucije, profesionalno se takmiče i ulaze u profesije koje su nekada bile gotovo isključivo muške.
Taj napredak ne bi trebalo da znači da se pretvaramo kako je svaki problem nestao. U nekim djelovima svijeta žene se i dalje suočavaju s ograničenjima u obrazovanju, zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti, slobodi kretanja i osnovnoj samostalnosti. Dječiji brakovi, diskriminacija i rodno zasnovano nasilje ostaju ozbiljni problemi koji zaslužuju pažnju. Ali upravo zato što je u mnogim djelovima svijeta ostvaren toliki napredak, vrijedi se zapitati zašto tako osnovan dvostruki standard i dalje opstaje u svakodnevnom životu.
Muškarci, naravno, nijesu potpuno pošteđeni procjenjivanja na osnovu izgleda. Ali razgovor je obično drugačiji. Kada se političar, advokat ili poslovni rukovodilac pojavi u javnosti, mnogo je vjerovatnije da će ljudi govoriti o njegovim odlukama, argumentima ili profesionalnim rezultatima nego o tačnoj nijansi njegove košulje, obliku njegovog tijela ili tome pristaje li mu frizura.
Ništa od ovoga ne znači da muškarce i žene treba tretirati kao potpuno različita bića, niti da je svaki komentar o izgledu žene automatski uvredljiv. Kompliment je kompliment, moda je moda, a privlačnost je normalan dio ljudskog života. Poenta je jednostavno u tome da izgled ne bi trebalo da bude polazna tačka kroz koju razumijemo žene.
Žena bi trebalo da može biti lijepa, a da ljepota ne postane njena presudna osobina. Trebalo bi da može nekome biti neprivlačna, a da to ne umanjuje njenu vrijednost. Trebalo bi da može mnogo da vodi računa o tome kako izgleda ili da joj za to uopšte nije stalo. Savremene žene treba da mogu istovremeno biti tradicionalno ženstvene i izuzetno sposobne.
