Šišanje jedne ovce trenutačno stoji između 400 i 450 dinara, dok kilogram vune vrijedi tek oko 35 dinara. Budući da uzgajivači često ne mogu pronaći kupce, vuna se nerijetko baca, pa se nekada vrijedan poljoprivredni proizvod pretvara u otpad. Ovčarstvo je tradicionalno ruralnim kućanstvima donosilo prihode od mesa, mlijeka, sira i vune, no vuna je u velikoj mjeri izgubila svoju gospodarsku vrijednost.
Vuna ima primjenu i u tekstilnoj i u građevinskoj industriji, među ostalim kao učinkovit izolacijski materijal, no Srbija uvozi proizvode koji bi se potencijalno mogli proizvoditi od domaće vune. Odbačena vuna, međutim, može završiti na odlagalištima ili u prirodi, uključujući područja uz rijeke i potoke, stvarajući dodatni ekološki problem.
Takva je situacija u suprotnosti s praksom u nekim europskim zemljama, gdje se vuna sve više koristi za izolaciju, gnojivo i druge proizvode umjesto da se baca. Engleska i skandinavske zemlje primjeri su tržišta na kojima se vuna tretira kao resurs, a ovčarstvo podupire šira mreža prerade i proizvodnje.
Za srpske uzgajivače, međutim, nedostatak preradnih kapaciteta i pouzdanih kupaca otežava ostvarivanje prihoda od vune. Bez snažnijeg povezivanja stočarske proizvodnje, prerade i tržišta, Srbija riskira nastavak odbacivanja resursa koji su drugi europski proizvođači pronašli način pretvoriti u izvor prihoda.

