Izmjene crnogorskih propisa o radu omogućavaju ženama koje imaju snažne menstrualne bolove i povezane zdravstvene tegobe da koriste do tri dana plaćenog menstrualnog odsustva godišnje. Mjera je usvojena na osnovu prijedloga koji je pokrenula poslanica Pejović. Inicijativa je inspirisana sličnim zakonskim rješenjem uvedenim u Španiji, koja je postala jedna od prvih evropskih zemalja u kojima je menstrualno odsustvo priznato kao zakonsko pravo.
Pejović je ovo pitanje pokrenula u Skupštini Crne Gore, navodeći da menstrualno zdravlje više ne bi trebalo ostati tema o kojoj se govori isključivo privatno, već da ga treba prepoznati kao dio šire rasprave o zdravlju žena, uslovima rada i ravnopravnosti.
Usvajanje ove mjere pozdravile su organizacije i aktivisti za prava žena, ocijenivši je važnim korakom ka stvaranju inkluzivnijeg radnog okruženja. Zagovornici ističu da ova politika ne predstavlja privilegiju, već priznanje da određena zdravstvena stanja mogu značajno uticati na svakodnevno funkcionisanje žena i njihove profesionalne obaveze.
Pored neposrednog uticaja na zaposlene, očekuje se da će odluka doprinijeti većoj svijesti o stanjima reproduktivnog zdravlja koja često ostaju nedijagnostikovana, uključujući sindrom policističnih jajnika (PCOS), endometriozu i miome materice.
Ova stanja nijesu vezana za određenu životnu dob i sve češće pogađaju žene u različitim životnim fazama, od tinejdžerki koje su nedavno ušle u adolescenciju, preko žena u dvadesetim i tridesetim godinama, do onih koje se približavaju perimenopauzi i menopauzi ili kroz njih već prolaze.
Kod mnogih žena simptomi povezani s ovim stanjima mogu uključivati snažne bolove, neredovne cikluse, umor i druge poteškoće koje se često umanjuju ili pogrešno tumače. Zdravstveni stručnjaci i aktivisti više puta su ukazivali na važnost uklanjanja stigme i podsticanja ranijeg dijagnostikovanja i liječenja.
Ovim potezom Crna Gora svrstala se među mali broj evropskih država koje menstrualno zdravlje uređuju kroz radno zakonodavstvo, istovremeno otvarajući širu regionalnu raspravu o tome kako radna mjesta mogu bolje odgovoriti na zdravstvene potrebe žena.
Odluka je podstakla i očekivanja da bi druge zemlje Zapadnog Balkana mogle razmotriti slične inicijative. Zagovornici navode da primjer Crne Gore pokazuje koliko je važno zdravlje žena tretirati kao pitanje javne politike, a ne kao privatnu stvar, te da bi snažnija institucionalna podrška mogla poboljšati i zdravstvene ishode i ravnopravnost na radnom mjestu širom regiona.
