Po\u010detak \u0161kolske godine sve vi\u0161e postaje sezona kupovanja, a ne samo povratak u u\u010dionicu. Nove bilje\u017enice, pernice, ruksaci, odje\u0107a, tenisice i bezbroj drugih stvari pune popise za kupnju, dok dru\u0161tvene mre\u017ee i ogla\u0161avanje neprestano stvaraju dojam da djeci svakog rujna treba ne\u0161to novo, bolje ili skuplje. No treba li djetetu doista druga\u010dija olovka za svaku priliku ili bi jedna olovka, jedna kemijska, gumica i osnovni pribor bili sasvim dovoljni?<\/p>\n\n\n\n
Za roditelje, me\u0111utim, pitanje rijetko ostaje tako jednostavno. Kupnja \u0161kolskog pribora mo\u017ee donijeti sasvim druk\u010diju vrstu pritiska: ne samo \u0160to treba mom djetetu?, nego i Ho\u0107e li to biti dovoljno dobro? Dijete mo\u017ee imati potpuno ispravne tenisice ili ruksak, ali ako njegovi \u0161kolski kolege nose odre\u0111eni brend, ne\u0161to jeftinije odjednom mo\u017ee postati izvor nelagode ili \u010dak ismijavanja. Isto se mo\u017ee dogoditi s odje\u0107om, telefonima, modnim dodacima i drugim stvarima koje imaju malo veze s obrazovanjem, ali mogu postati iznena\u0111uju\u0107e va\u017ene u dru\u0161tvenom svijetu djeteta.<\/p>\n\n\n\n
To otvara pitanje trebaju li \u0161kole poticati odre\u0111eni minimalni standard. Mo\u017ee li se o\u010dekivati da svako dijete ima osnovnu opremu potrebnu za ravnopravno sudjelovanje, a da se u\u010dionica ne pretvori u natjecanje u tome tko ima najskuplji ili najdojmljiviji pribor? Istodobno, te\u0161ko je propisivati \u0161to obitelji kupuju svojoj djeci. Imati vi\u0161e od minimuma samo po sebi nije problem i dijete ne bi trebalo osje\u0107ati krivnju samo zato \u0161to mu roditelji mogu priu\u0161titi ne\u0161to dodatno.<\/p>\n\n\n\n